Pročitajte šta je rekao:
– Zapad je prećutkivao svih ovih dugih godina oštrinu problema, koji su se podsticali. Sve je počelo davno, u najmanju ruku 2014. godine kada, uprkos garancijama Francuske, Njemačke i Poljske, koje su podržale dogovor postignut između tadašnjeg predsednika Ukrajine i opozicije, i uprkos tim garancijama ujutro sljedećeg dana nakon potpisivanja dokumenta, neonacisti i ultraradikali su preuzeli vlast u Ukrajini, a Njemačka, Francuska, a i cijela EU zajedno sa njima, jednostavno su pokazali svoju bespomoćnost i slabost.
Onda su počeli čak i da opravdavaju svoju nesposobnost da natjeraju opoziciju da ispuni sve te dogovore, koje je garantovala EU i počeli da pravdaju sve ovo time da je to navodno dio demokratskog procesa. Koliko je taj proces bio demokratski, postalo je poznato istog trena, zato što su bukvalno sljedećeg dana poslije tog preuzimanja vlasti ti ljudi, uključujući i predstavnike ultranacionalističkih stranaka koji su na spiskovima zapadnih zemalja upisani kao ekstremisti, izjavili da će ukidati sva prava ruskog jezika, da će protjerivati Ruse sa Krima, pa su poslali na Krim svoje borce na juriš Vrhovnog savjeta. Tad je počelo.
I Zapad je tada ćutao apsolutno. Zato i nije poznato ni masovnom čitaocu ni gledaocu ni slušaocu kako je sazrijevala cijela sadašnja situacija.
I, naravno, sve je počelo, tačnije nastavilo se kad su ovi neonacisti, koji su osvojili vlast u Ukrajini, 2. maja u Odesi naživo spalili 50 ljudi i 2. juna, kada su ukrajinske oružane snage i borbena avijacija bombardovali centar Luganska i druga mjesta tamo na istoku zemlje, samo zbog toga što su odbili da prihvate rezultate antiustavnog državnog udara, što su odbili da žive u okviru neonacističkih pravila, potpuno rusofobskih, potpuno ekstremističkih, koji zapravo, ponavljaju sve temeljne tradicije Trećeg Rajha i poštuju kao junake one ljude koji su u to doba sarađivali sa nacistima.
To je svima dobro poznato, barem u Ukrajini, Rusiji i susjednim zemljama, a to da dugo godina na Zapadu nisu htjeli to da primjećuju i to je činjenica.
Isto tako, na Zapadu, kad je 2015. bio potpisan Minski sporazum, uz učešće onih istih Njemačke i Francuske i Rusije i Ukrajine, to je bila šansa da se očuva teritorijalni integritet Ukrajine. Kad bi on bio ispunjen, ne bi bilo nikakvih razloga, nikakve neophodnosti da se brani Donbas.
Znate šta je tamo bilo napisano, u tom sporazumu iz Minska? Trebalo je da se riješi samo pitanje dodjeljivanja Donbasu posebnog statusa, koji podrazumijeva veoma jednostavne stvari kao što su prvo – pravo da govore na svom ruskom jeziku, drugo – pravo da imaju sopstvenu lokalnu policiju, koja bi obezbjeđivala javni red, treće – pravo da ih čuju kad se imenuju tužioci i sudije i pravo na posebne ekonomske odnose sa Ruskom Federacijom.
Ako se sjetimo kako se razvijala situacija oko Kosova, onda 2013. godine još prije nego što je potpisan Minski sporazum o Ukrajini, ona ista EU proglasila je kao još jednu svoju pobjedu uspjeh u postizanju dogovora između Beograda i Prištine o stvaranju Zajednice srpskih opština na Kosovu, koja je predviđala pravo na upotrebu maternjeg jezika, pravo na autonomiju u lokalnoj samoupravi i pravo da ima posebne ekonomske, socijalne i kulturne veze sa Srbijom.
Praktično, sve je to isto. I u jednom i u drugom slučaju posrednik je bila EU. U oba slučaja je EU dokazala da nema kredibilitet, ne može da poštuje dogovor i nema nikakvu želju da ubijedi, u slučaju sa Srbijom – Prištinu, a u slučaju sa Donbasom – Kijev, da ispunjavaju svoje obaveze.
Usput, u slučaju sa Minskim sporazumom, još je zanimljivije zato što je taj dogovor bio odobren od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i bez obzira na to EU je pljunula na njega i pogazila isto kao Amerika.
Oni su sve radili kako bi podsticali kijevski režim u pogledu njegovih rusofobskih aktivnosti. Svih ovih godina kad su sabotirali ispunjenje Minskog ugovora, umjesto pružanja prava korišćenja ruskog jezika u Donbasu, barem u najmanju ruku onako kako je bilo napisano, kijevski režim je zabranio i rusko obrazovanje i ruske medije i rusku kulturu i rusku književnost i istovremeno zakonodavno podsticao neonacističku teoriju i nacističku praksu, uključujući stvaranje odgovarajućih bataljona i jačanje ovih simbola koji su, u stvari, takoreći proslavili hitlerovsku Njemačku.
I to što je Evropa sve to mirno gledala, natjeralo je mnoge naše istoričare i naučnike i politologe da se sjete kako se Evropa na početku odnosila prema Hitleru i koliko evropskih zamalja je mobilisalo vojnike u vojsku Trećeg rajha. Između ostalog, i za napad na Sovjetski Savez.
Tako da sve je ovo dugo raslo i mi smo više puta, uporedo sa zahtijevanjem poštovanja Minskog sporazuma, dugi niz godina podsećali Zapad na to da će se njegova politika širenja linija NATO loše završiti.
Prvo, ispostavilo se da su nam lagali još kad su obećavali Sovjetskom Savezu da se NATO neće širiti, a on se od tog trenutka pet puta širio, a sad planira šesti put.
Drugo, kad su počeli da uvlače Ukrajinu u NATO, mi smo davno upozorili da ćemo to smatrati direktnom prijetnjom za Rusku Federaciju. I to što su oni odbacili Nacrt Ugovora o garancijama bezbjednosti u Evropi, koji smo proširili još 2009. godine i onda već prošle godine odbacili još jedan nacrt ugovora koji smo mi ponudili i za SAD i posebni ugovor predložili smo NATO-u i i to je bilo odbačeno, oni su rekli direktno i prilično grubo – što se tiče širenja NATO i mogućeg učešća Ukrajine u tom procesu, to uopšte nije vaša stvar. Nemojte da se miješate u ovo pitanje, tako su nam rekli.
Tako da, i paralelno nikakvih sumnji nije bilo da su Ukrajinu napumpavali naoružanjem. Tamo je radilo na stotine službenika, CIA, engleske specijalne službe, oni su tamo više od 10 godina. Zauzimaju ogromne prostorije u zgradama zvaničnih ukrajinskih službi i agencija i oni zapravo upravljaju svima. Tako da je bilo jasno kad su odbijali sve naše razumne prijedloge i kompromise, da su opravdali naše najgore misli, da su stvarali u Ukrajini bazu kako bi prijetili i suzdržavali Rusku Federaciju.
Evo zašto mi nismo imali drugog izbora nego da priznamo one republike, koje su morale da dobiju od Ukrajine svoj poseban status i da ostanu u sastavu Ukrajine, odnosno na koje su ukrajinske naoružane snage, tzv. ukrajinski nacionalni bataljoni nastavili agresivni nastup.
Svakog dana su pucali tokom godina sabotiranja Minskog sporazuma, 14.000 civila je bilo ubijeno u direktnom pucanju na gradove, civilnu infrastrukturu, uključujući škole, bolnice, vrtiće. Tako da mi je mnogo žao da se u Evropi stvara utisak kao da prije 24. februara niko nije razumio šta se dešava. To govori samo o tome da zapadni političari nisu htjeli da se dotiču ove teme u medijima, nisu htjeli da njihovo stanovništvo i glasači razumiju šta se u stvarnosti dešava.
I, znate, kada je nedavno /predsjednik Rusije Vladimir/ Putin okarakterisao SAD, i Zapad na čijem su trenutno čelu, kao imperiju laži. Ta imperija laži se odavno formirala. I filtriranje medijskog prostora, direktno kršenje obaveza o kojima sam već govorio, u okviru OEBS-a, da se obezbijedi slobodni neometani pristup bilo kojoj informaciji, kako izvorima u svojoj zemlji tako i u inostranstvu, Zapad je to sve odavno sahranio.
Na pitanje ko je u sukobu – Rusija i Ukajina ili Rusija i neko treći, Lavrov je odgovorio:
– Ukrajina je jedna sitnica, moneta za potkusurivanje, instrument kojim manipulišu SAD i Velika Britanija, anglosaksonski kolektiv koji je sad na čelu Zapada i kojem su u potpunosti poslušni i NATO, i EU koja je izgubila svoju samostalnost već neko vrijeme i, naravno, diriguje Ukrajincima kao instrumentom za suzdržavanje Rusije, kako sad kažu za iscrpljivanje Rusije, kao i instrumentom koji će na borbenom polju poraziti Rusiju.
Te riječi iznosi i šef evropske diplomatije Borel i Boris Džonson i neki političari u SAD, kažu da Putin i Rusija treba da budu poraženi bukvalno na ratištu. To je, uzgred rečeno, istovremeno i odgovor na pitanje da li ima nekih perspektiva u pregovorima.
Zapad ne dozvoljava Ukrajini da vodi pregovore. Kada je Ukrajina prije dva mjeseca nazvala prijedloge o tome kako da se riješi to pitanje, i mi smo uzeli te prijedloge kao osnovu. Sljedećeg dana Zapad je zabranio Ukrajincima da nastavljaju taj proces. Pooštrili su svoj stav.
Napravljena je provokacija u Buči, koja je na najočigledniji način apsolutno iscenirana. Tri dana nakon što su ruski vojnici otišli iz Buče, tamo su ljudi živjeli i gradonačelnik se vozio ulicama i samo tri dana kasnije su našli neke leševe.
Usput do danas imena poginulih koja su pokazivali u zapadnim medijima i na društvenim mrežama – niko nije predočio imena. Niko nije dao informacije na koji način su bili ubijeni, kakve su povrede zadobili. Znači, to još jednom pokazuje da Zapad ne želi da daje nikakve činjenice.
Za Zapad je vrlo važno da ubaci provokaciju, da od toga naprave veliku buku, a onda kada ljudi počinju da se raspituju, stavljaju to na stranu i izmišljaju nove lažne vijesti. Naravno, vi vidite kako su napumpali Ukrajinu teškim naoružanjem, sad Amerikanci daju i teške višecjevne bacače raketa, odmah su se upleli Englezi, koji su vjerovatno čekali dozvolu iz Vašingtona.
I kad Britanci kažu: I mi ćemo dati raketne sisteme, to je jako rizično. Oni izjavljuju da sa Rusima ratuju Ukrajinci i ginu Ukrajinci, i kažu – neka ih, neka ginu, a mi im samo dajemo oružje, koje će na kraju krajeva dovesti do smrti još većeg broja Ukrajinaca, a u Mariupolju i Azovstalju su bili riješeni svi zadaci i to sa minimalnim gubicima.
Vi znate da je predsjednik Putin naložio da ne bude oluje, nikakvog juriša u Azovstalju nego upravo da bude opkoljen, te nakon toga u rezultatu opsade ubice-krvoloci, bašibozuci iz Azovskog bataljona su se samo predali. I sad oni krivično svjedoče i vjerovatno će mnogo zanimljivo ispričati kako se nacistička praksa i teorija realizovala u svakodnevnom životu ukrajinske države, uključujući i život u vreme predsjednika Zelenskog.
